Metković, 11.12.2011. - Iznimno dobro posjećenu tribinu u metkovskom Hotelu Narona organiziralo je Hrvatsko biospeleološko društvo u suradnji s domaćom Udrugom Baštinik. Tema je bila Congeria – jedini podzemni školjkaš na svijetu i mi.
Nakon što je sudionike tribine pozdravio Markica Vuica, predsjednik Udruge Baštinik riječ je uzeo Branko Jalžić iz Hrvatskog prirodoslovnoga muzeja i član Hrvatskoga biospeleološkog društva. On je govorio o špiljskim lokalitetima na području Hrvatske te o značaju očuvanja podzemnih životinjskih svojti koje su većinom i endemi Hrvatske. U nastavku je Helena Bilandžija s Instituta Ruđer Bošković govorila o istraživanju Jame u Predolcu i o koloniji dinarskoga špiljskoga školjkaša koja broji oko 70 tisuća jedinki, dok je Sanja Puljas s Instituta za oceanografiju i ribarstvo Split govorila o Congeriji kusceri s biološkoga stajališta opisujući znanstvene metode koje su korištene pri istraživanjima toga školjkaša koji je star oko pet milijuna godina i spada u žive fosile.
Kako se Jama u Predolcu nalazi u podnožju Park šume Predolac-Šibanica o toj šumi i njenoj mogućoj budućnosti govorila je Meri Rogošić iz Udruge Divina Natura.
Na kraju je prikazan petnaestominutni film o živome svijetu u podzemlju, a prije projekcije sudionicima se obratio i Amerikanac William R. Jeffery sa Sveučilišta Maryland koji je istaknuo značaj hrvatskoga krša u svjetskim razmjerima kao i značaj Hrvatske u zaštiti podzemnoga života.
Na tribini je predstavljen i prvi svezak Atlasa špiljskih tipskih lokaliteta faune Republike Hrvatske što ga je izdalo Hrvatsko biospeleološko društvo. (metkovic.hr)

Atlas tipskih špiljskih lokaliteta Republike Hrvatske - 1. svezak

Biospeleološki gledano, posebnu važnost imaju speleološki objekti koje nazivamo locus typicus ili tipski lokalitet. To su špilje ili jame u kojima je prvi put pronađena, i na temelju tih primjeraka opisana, neka nova životinjska svojta. Zbog toga je 2000. godine Hrvatsko biospeleološko društvo u suradnji s tadašnjim Ministarstvom zaštite okoliša i prostornog uređenja započelo dvogodišnji projekt pod nazivom «Izradom biospeleološkog katastra, edukacijom i popularizacijom do zaštite živog svijeta podzemlja Hrvatske». Godine 2003. projekt je nastavljen trogodišnjim programom uz potporu istog Ministarstva s prekidom u 2005. godini zbog restrukturiranja navedenog Ministarstva. Nakon toga financiranje projekta nastavlja Državni zavod za zaštitu prirode. Jedan od važnijih rezultata je objavljivanje publikacije ˝Katalog špiljskih tipskih lokaliteta faune Hrvatske˝ (Bedek et al., 2006) kao posebnog broja (supplementum) znanstvenog časopisa Natura Croatica 2006. godine.

Nedavno tiskani Atlas dio je građe Katastra, ne samo u vidu dodatnih podataka o tipskim lokalitetima objavljenima u Katalogu, već kao i dodatni pregled svih svojti opisanih iz speleoloških objekata te krških izvora i bunara (koji se zbog morfologije smatraju speleološkim objektima, a koji nisu bili uzeti u obzir u Katalogu s područja Hrvatske. Tako je popis tipske faune upotpunjen i daje cjelovit pregled svojti opisanih iz speleoloških objekata s područja Hrvatske do ovog trenutka. Ukupan broj tipskih lokaliteta znatno je povećan i popis trenutno sadrži 254 tipska lokaliteta (iz kojih je opisano ukupno 399 životinja) od čega su 102 objekta (s ukupno 133 tipske životinje) odabrana i detaljno predstavljena u Svesku 1 Atlasa. U slijedećim će svescima biti obrađeni preostali tipski lokaliteti, a popis će se redovito upotpunjavati zahvaljujući otkrićima novih životinjskih svojti u podzemlju Hrvatske. Ovom bogato ilustriranom knjigom želimo prikazati ulaze u speleološke objekte, podzemne prostore, speleološke nacrte i skice špilja i jama te kopnene i vodene špiljske životinje s namjerom upoznavanja šireg pučanstva s jedinstvenim vrijednostima hrvatskog podzemlja.

Tijekom trajanja projekta (u razdoblju od 2000. do polovine 2010. godine) zahvaljujući potpori mnogih istraživača, znanstvenika i speleoloških udruga te radu na brojnim drugim projektima na području Hrvatske, otkrivene su i opisane nove svojte životinja.

Nadamo se da će Atlas ostvariti svoj cilj i dati važan doprinos poznavanju i očuvanju špiljskih staništa i njihove jedinstvene faune kao osobito vrijednog dijela naše prirodne baštine (HBSD).

  OBJAVLJENO: 07.02.2011. 17:28

Atlas hrvatskih šišmiša - 1.dio

Pavlinić, I., Đaković, M. & Tvrtković, N.: Atlas šišmiša Hrvatske, I dio. Nat. Croat., Vol. 19, No. 2., 295–337, 2010, Zagreb.

Kartirali smo rasprostranjenost dvanaest vrsta šišmiša iz Hrvatske koji se nalaze na Dodatku II Direktive o staništima (92/43/EEC). Areal vrsta prikazan je pomoću UTM kvadrata veličine 10 x 10 km: Rhinolophus blasii, R. euryale, R. ferrumequinum, R. hipposideros, Myotis bechsteinii, M. blythii, M. capaccinii, M. dasycneme, M. emarginatus, M. myotis, Barbastella barbastellus i Miniopterus schreibersii.

Za svaku vrstu dat je popis lokaliteta sa podacima o datumu i referencama. Ukupno 828 UTM kvadrata pokriva kopnenu površinu Hrvatske, od kojih za njih 249 (= 30%) postoje podaci o nekoj od 12 vrsta šišmiša. Ukupno 105 UTM kvadrata ima podatke o samo jednoj vrsti (= 42%), 103 kvadrata podatke za dvije do četiri vrste (= 41%), 36 kvadrata podatke za pet do osam vrsta (= 14%) i samo 5 kvadrata podatke o devet vrsta (= 2%). Broj nalazišta varira među vrstama od 2 (Myotis dasycneme) 229 (Rhinolophus ferrumequinum). Ovisno o vrsti, ova nalazišta pokrivaju između 2 i 144 UTM kvadrata (= 0.2%–17.3% svih UTM kvadrata koji pokrivaju Hrvatsku), čiji je kvartilni raspon između 21 i 69 kvadrata (= 2.5–8.3%).

  OBJAVLJENO: 07.02.2011. 17:44

Opis nove vrste skokuna iz jame Amfora na Biokovu

Opisane četiri nove vrste kornjaša iz špilja s Sniježnice iznad Dubrovnika te s otoka Mljeta i Brača.

Jana Bedek: Biospeleološka istraživanja u Jamskom sustavu Velebita

Branko Jalžić: Biospeleološke značajke Slovačke jame na Sjevernom Velebitu.

Croatobranchus mestrovi
Foto: D.Bakšić

doc.dr. Sanja Gottstein

Rođena je 15. rujna 1970. u Zagrebu. Docent je na Biološkom odsjeku PMF-a u Zagrebu. Do 2008. je objavila šezdesetak znanstvenih, stručnih radova i poglavlja u knjigama, od kojih je dio vezan uz tematiku podzemne faune Hrvatske.

Bila je voditelji ili sudjelovala u više biospeleoloških projekata kao što su “Zaštita biospeleoloških objekata Hrvatske”, “Akcijski planovi zaštite podzemne faune Hrvatske”, “Izradom biospeleološkog katastra, edukacijom i popularizacijom do zaštite živog svijeta podzemlja Hrvatske” – projekt Hrvatskog biospeleološkog društva, “Biospeleološka istraživanja vodene faune anhihalinih špilja i jama na području NP Kornati”, “Inventarizacija faune i flore špilja i izvora te izrada biospeleološkog katastra i fitocenoloških snimki regije Žumberak – Gorjanci”.

Tema njene doktorske disertacije je “Intraspecijska i interspecijska varijabilnost podzemnih kozica roda Troglocaris (Crustacea, Natantia, Atyidae) u Dinarskom kršu” (Biološki odsjek, PMF, Zagreb, 2003.).

Cilj istraživanja bio je istražiti i opisati intraspecijsku i interspecijsku varijabilnost vanjske morfologije roda Troglocaris Dormitzer, 1853 u dinarskom kršu, utvrditi status i intraspecijske taksonomske odnose između različitih populacija, provjeriti realnost trenutnog taksonomskog statusa pojedinih svojti, upotpuniti opise poznatih svojti te utvrditi dijagnostičku vrijednost istraživanih taksonomskih osobina za primjenu u taksonomiji istraživanih i njima srodnih vrsta. Proučavane su morfološke razlike između podzemnih kozica roda Troglocaris s brojnih lokaliteta koji pripadaju različitim slivnim područjima i geotektonskim jedinicama unutar dinarskog krša, kao što su trščanski krš, krško područje jugo-zapadne Slovenije, Istra, Jadranska karbonatna ploča, Dinarikum i Supradinarikum. Podaci su analizirani standardnim statističkim metodama i multivarijatnim analizama. Biometrijska istraživanja ukazuju na visoku razinu varijabilnosti između i unutar pojedinih populacija kod većine mjerenih morfoloških obilježja. Međutim, razlike unutar većine populacija su bile manje izražene. Jednosmjerna analiza varijance je pokazala statistički značajnu razliku kod 19 od 81 morfološkog obilježja. Dužina rostruma, antenule i stilocerita, dužina distalnog dijela karpopodita I. i II. pereiopoda te broj trnova rostruma su se pokazali kao najupotrebljivija obilježja za razlikovanje populacija. Uzorci s podvrstom T. anophthalmus intermedia iz područja unutrašnje vapnenačke ploče Dinarida i uzorci sa svojtom T. "forma L" iz Like grupirali su se zajedno, dok obalna populacija pokazuje jasne fenetičke razlike, kao i ostale istraživane populacije. Obalna populacija je fenetički vrlo bliska podvrstama anophthalmus i planinensis nego li ostalim istraživanim populacijama. Na temelju rezultata istraživanih uzoraka roda Troglocaris iz trščanskog krša se može zaključiti da postoje dva oblika roda Troglocaris na nekim istraživanim lokalitetima. Opisane su četiri skupine populacija koje je potrebno opisati kao nove podvrste vrste T. anophthalmus, opisana je populacija s područja Like koja predstavlja novu vrstu roda Troglocaris i potrebno je promijeniti status podvrste T. anophthalmus intermedia u rang vrste. Zoogeografska analiza poznatih granica areala i analiza na temelju podataka o novim lokalitetima nalaza, zajedno s rezultatima taksonomskih istraživanja, upućuju da su zakonitosti geografske varijabilnosti populacija podzemnih kozica u dinarskom kršu povezane s geologijom i hidrologijom pojedinih područja.

Prof. Sket na ulazu u Špilju u kamenolomu Tounj, svjetski poznati geomorfološki i biološki lokalitet (suradnja s Hrvatskim prirodoslovnim muzejom i Speleološkim odsjekom Velebit).
Foto: D.Bakšić, 2002.

Prof. dr. Boris Sket, redovni profesor na Biotehničkom fakultetu u Ljubljani, svjetski je poznati biolog i speleolog. Rođen je u Ljubljani 30.7.1936. Objavio je oko 200 znanstvenih radova, najviše iz područja taksonomije (slatkovodne pijavice i rakovi), biogeografije, biospeleologije (uključujući ekologiju podzemlja).

Značajno područje njegovog djelovanja su slatkovodne pijavice (Hirudinea). Suradnjom s hrvatskim speleolozima i znanstvenicima Sket i suradnici su opisali hrvatsku podzemnu endemnu pijavicu Croatobranchus mestrovi, koja je do sada pronađena samo u 4 duboke jame u NP Sjeverni Velebit: u Lukinoj jami (gdje je pronađena prvi puta 1994. na dnu na dubini -1392 m), Slovačkoj jami, jami Olimp i jamskom sustavu Velebita.