Vlado Božić: Speleologija je moj život

Razgovarao: Alan Čaplar
Snimio: Davor Puhlek

Vrlo su rijetki zaljubljenici u speleologiju koji u aktivnom bavljenju speleologijom ustraju čak pola stoljeća kao što je to slučaj s našim članom Vladom Božićem – Boltekom. Dobrim dijelom i zahvaljujući njemu, Speleološki odsjek HPD-a »Željezničar« dostigao je iznimne – i nije pretjerano reći – svjetske dosege. Kao višedesetljetni pročelnik Komisije za speleologiju HPS-a, najplodniji hrvatski speleološki publicist, pedantni kroničar i skupljač svega što ima veze sa speleologijom, Vlado Božić ostvario je kroz svoj hobi više nego mnogi koji se speleologijom profesionalno bave cijeloga svoga radnog vijeka. Upravo je njegov životni i speleološki put odličan primjer teze koju je uporno branio desetljećima – da speleologija nije pridržana samo za one koji se time bave strogo profesionalno, nego da vrijedne stručne rezultate mogu postići i oni koji su na tom polju amateri (suprotnost stručnjaku je nestručnjak, a ne amater). I ne samo po tome, riječ je o iznimnom čovjeku. Moram i osobno priznati, iako me zalaženje u podzemlje zapravo ne zanima i premda je od mene stariji 43 godine – upravo radi Bolteka i suradnje s njim uvelike sam zavolio svijet speleologije i na svoj način s veseljem dao svoj skromni doprinos speleologiji kroz speleološku publicistiku.

Boltek, reci mi kako i kada si se počeo baviti speleologijom.

Prvi sam se put u životu u špiljskom mraku našao 1947., u dobi od 11 godina. U sklopu školske ekskurzije posjetio sam Postojnsku špilju, no tada još nisam osjetio onaj osjećaj koji me ispunjavao mnogo puta kasnije kada sam išao u špilje.

Godine 1951. sudjelovao sam na omladinskim radnim akcijama na pruzi Banja Luka – Doboj. Po završetku posla, moja je brigada za nagradu dobila ljetni odmor na otoku Rabu. Sjećam se da se jednog dana desetak nas uputilo pješice na vrh Raba. Naišli smo na špilju, a Srećko Božičević, koji je bio u toj skupini i koji je sa sobom imao mali fenjer, pozvao nas je da se zavučemo dublje od samoga ulaznog dijela. Na povratku s vrha naišli smo na crni dud, koji smo temeljito obrstili. Dakako, kad smo zamusani kao Indijanci i prljavi od provlačenja kroz špilju došli u Rab, bili smo tamo prava atrakcija. Srećko Božičević išao je naprijed s malenim fenjerom, a mi za njim.
Budući da mi se svidjelo planinarenje, po povratku u Zagreb, u jesen 1951., s prijateljem Ninoslavom Brnčićem krenuo sam na Sljeme. Namjeravali smo se spustiti u Zagorje i vratiti vlakom u Zagreb. Na jednoj strmini susreli smo planinara koji je pomoću obične ladice izvlačio zemlju koju je netom iskopao. Čudeći se tome što je radio, upoznali smo se s njim, a on nas je pozvao da mu pomognemo. Tako sam upoznao Vladimira Horvata, graditelja 500 stuba. Od tada sam redovito išao na Sljeme pomagati Horvatu u uređenju toga prostora, a on je meni, Srećku Božičeviću, Tomislavu Jutroviću i drugima koji su mu pomagali, pokazao sve špilje za koje je znao. Videći moje zanimanje, uputio me, također, da se uključim u neku speleološku sekciju. Tako sam se na preporuku Srećka Božičevića u jesen 1955. učlanio u Speleološku sekciju »Željezničara«.

Oprema kojom su se speleolozi koristili u doba kada si im se pridružio danas spada u muzej, a poznato je i da su dio opreme konstruirali i izrađivali sami speleolozi. Kako je uopće bilo baviti se speleologijom prije pola stoljeća?

Glavna stvar je bila naći ili napraviti dobru rasvjetu. Na raspolaganju smo imali karbidne lampe koje su se nosile u rukama, no to je bilo nespretno kad bi se u špilji trebalo penjati ili spuštati. Slavko Marjanac i Srećko Božičević snašli su se tako da su na kacige montirali lampe od bicikla. To je bilo praktičnije, ali je ipak i dalje trebalo nositi karbitku u rukama. Sljedeća je dosjetka bila da se na kacigu učvrsti »brener«, a karbitka zatakne za pojas. Kolega Drago Pavličević izmislio je još nešto: senzor koji je u slučaju gašenja karbitke automatski palio električnu rasvjetu. To je za nas u ono doba bila čista fantastika.
Snalazili smo se na različite načine. Za spuštanje i penjanje u jamama u početku smo koristili užeta od konoplje. Ta su užeta bila sukana pa su se često vrtjela pri opterećenju kad bi čovjek bio na njima. Bila su jako rastezljiva i dogodio se pravi preporod kad su ta užeta zamijenjena sintetičkim. Osim toga, koristili smo ljestve koje smo sami izrađivali od čeličnih sajli i drvenih kolaca. Naš su izum bile i tzv. jurišne ljestve koje su bile uže i lakše za nošenje. Kad smo naišli na duboke jame u Lici, inženjer Josip Gruden osmislio je, a Ivan Fraj izradio i speleološko vitlo koje je bilo iznimno korisno. Korišteni su elementi običnoga građevinskog vitla, ali su dodani elementi koji su služili za sigurnost – vitlo je bilo napravljeno tako da se zakoči ako ga tko naglo otpusti. Kada smo 1959., istražujući jame na Braču, doživjeli strašno nevrijeme, to je spasilo život Dragi Keberu. Munja je pogodila tlo, a elektricitet je Ivicu Posarića i mene naglo odbacio od vitla. Drago, koji je bio 100 metara niže na vitlu osjetio bi električni izboj kad bi dodirnuo stijenu. To vitlo pokušali su kopirati Institut za geološka istraživanja i PD »Platak« u Rijeci, no nisu uspjeli dobro iskopirati tu sigurnosnu kočnicu.

Čak 37 godina bio si pročelnik Komisije za speleologiju HPS-a, a također si dug niz godina bio predsjednik Koordinacijske komisije za speleologiju Planinarskog saveza Jugoslavije. Opiši mi ukratko rad u tim komisijama i najvrednija postignuća tijekom toga razdoblja.

U PSH-u najprije sam 1960. i 1961. bio tajnik Komisije za speleologiju, a nakon odsluženja vojnog roka, od 1962. do 1999. godine pročelnik. U Planinarskom savezu Jugoslavije bio sam od osnutka 1964. član Potkomisije za speleologiju u Komisiji za alpinizam i speleologiju, a od 1967., kada se Komisija za speleologiju osamostalila, pročelnik – sve do raspada Jugoslavije 1991. godine. U tom razdoblju uspjeli smo uspostaviti vrlo kvalitetan sustav speleološkog školovanja, koji obuhvaća ne samo poučavanje o speleološkim tehnikama, nego u svim djelatnostima vezanim uza speleologiju. Godine 1968. organizirali smo prvo proglašenje speleologa, a od 1970. polažu se ispiti za stjecanje naziva speleolog, koji se provode po točno određenim mjerilima. Također smo organizirali osposobljavanje za speleološke instruktore, koje se na Fakultetu za fizičku kulturu može upisati u radnu knjižicu.
Tijekom toga razdoblja uspjeli smo sve speleološke odsjeke povezati i uspostaviti suradnju između njih. Svake se godine održavaju tradicionalni speleološki skupovi svih speleologa. U vrijeme Jugoslavije, uspostavili smo i dobru međurepubličku suradnju – svake godine održavalo bi se jedno tematsko savjetovanje ili seminar na jugoslavenskoj razini – uvijek u drugoj republici, a speleolozi iz različitih republika pozivali su se na zajedničke akcije. Kroz suradnju s njima, planinarski savezi drugih republika preuzeli su i počeli provoditi naš program školovanja.

Kako si dobio nadimak Boltek?

Kad sam došao u Zagreb i pošao u školu, 1948., u novinama je izlazio strip o profesoru Bolteku. Bio je narisan kao profesor s naočalama, ćelavom glavom i nekim čuperkom na glavi. Kako sam u to doba imao pomalo nestašnu frizuru, rekli su mi da izgledam kao Boltek. Od tada me zovu Boltek.

Poznat si kao pedantan skupljač i kroničar apsolutno svega što ima neke veze sa speleologijom. Ipak, ne znam je li ti poznat podatak da si drugi najplodniji suradnik časopisa »Hrvatski planinar« u njegovoj stoljetnoj povijesti. Prvi je, dakako, dr. Željko Poljak, no doista je zadivljujuće da se netko uspio »ugurati« odmah iza njega sa speleološkim temama u planinarskom časopisu. Iza sebe imaš 10 knjiga, stotine članaka... kad sve to stigneš?

Skupljam speleološke knjige i časopise, ali i druge časopise u kojima ima nešto o speleologiji. Sav prostor u mojom ormarima, ispod njih i na njima, čak i ispod kreveta, ispunjen je speleološkom građom. Speleoloških značaka imam stotinjak. Skupljam i naljepnice, telefonske kartice, razglednice i ambleme sa speleološkom tematikom. Naravno, imam i mnogo speleoloških poštanskih maraka. Skupljam i novogodišnje čestitke na kojima se vidi da je Isus rođen u špilji. Već godinama se dopisujem s Nizozemcem Van der Passom, pa tako pišem i za njegov filatelistički časopis kada kod nas izađe kakvo speleološko izdanje. Dopisujem se povremeno i s mnogim drugim speleolozima širom svijeta te razmjenjujem sve što ima veze sa speleologijom. Najbogatiju takvu zbirku, koliko znam, ima Belgijanac Gui de Block.

Sve me to veseli. Slično je i s kronikama. Prema mojoj evidenciji, do danas sam objavio 901 članak, imam iza sebe 10 knjiga, 6 elaborata... Vodim i evidenciju o svojim fotografijama uz članke drugih autora i razne druge evidencije... Sve to zahtijeva mnogo vremena, ali mi nikad nije bilo teško ili žao napraviti nešto za speleologiju.

Za sobom imaš nebrojeno mnogo speleoloških akcija. Znam da je teško i gotovo nemoguće izdvojiti najdražu špilju ili jamu i najuzbudljivije istraživanje, no ipak te to moram pitati – koji su tvoji speleološki naj-naj?

Najljepši speleološki objekt za mene je Kojina jama, špilja s jamskim ulazom, duga oko 500 metara. Unutrašnjost Kojine jame prepuna je prekrasnih ukrasa u svim bojama. Iznimna špilja, uistinu!

A najdojmljivije istraživanje... najveće uzbuđenje doživio sam u špilji Bezdanjači na brdu Vatinovac u Lici kada sam iznenada otkrio vrijedne arheološke nalaze. Godine 1960. za potrebe vojske istraživali smo jame u Lici. Bilo je određeno da snimamo špilje do dubine od 40 metara i da jednom fotografijom dokumentiramo svaki špiljski ulaz. U jamu Bezdanjaču sam se spuštao prvi i čim sam došao dolje ugledao sam nekoliko kostura. Još niže našao sam keramičke posude. Spuštajući se dalje vidio sam posvuda još mnogo kostura i keramičkih posuda. Najveće pitanje za nas bilo je što ćemo ispričati vani o ovome otkriću. Uputili smo se sutradan na kolodvor u Vrhovinama da bismo nazvali našeg člana Aleksandra Mujića koji je u to vrijeme bio šef Glavnoga kolodvora u Zagrebu. On je dalje zvao Mirka Maleza i uputio nas da izvadimo ono što je pokretno, ali da napravimo skicu svega što smo uzeli. Tako smo i učinili. Godine 1964. organizirano je istraživanje pod vodstvom dr. Ružice Dreksler, a Hrvoje Malinar je i prije i nakon toga mnogo istraživao Bezdanjaču. Utvrđeno je da keramičke posude potječu iz brončanog doba. Nedavno je iz tiska izašla knjiga »Duh tame«, u kojoj je priča o svemu tome, a u Arheološkom muzeju u Zagrebu u jednoj su vitrini izlošci iz Bezdanjače... često ih idem tamo pogledati.

Bilo je zasigurno i onih drugih akcija, koje su ti se usjekle u pamćenje kao vrlo zahtjevne i opasne. Uostalom, speleološka je aktivnost po svojoj prirodi vrlo pogibeljna. Koje su najteže i najopasnije situacije u tvojoj speleološkoj karijeri?

Jednom smo prigodom istraživali jamu kod Plaškoga za koju su nam rekli da je duboka 70 metara. Slavko Marjanac, koji se spuštao prvi, nakon nekih 30 metara ukliještio se u nekoj pukotini i javio nam da je došao do dna jame. Spustio sam se do njega, no kad sam jednom nogom dotaknuo dno sve što je bilo ispod nas uz strašnu se tutnjavu stropoštalo u dubinu. Ti su trenuci trajali beskonačno dugo i tek kad sam se pribrao, shvatio sam da Slavko nije bio pričvršćen na vitlu kao ja. Samo zahvaljujući čistoj sreći obojica smo ostali živi i neozlijeđeni. Naravno, izašli smo brže-bolje van jer nitko više nije imao volje dalje mjeriti i istraživati. Ipak, već nakon tjedan dana došli smo na isto mjesto, snimili cijelu jamu i našli na dnu truli balvan koji se srušio pod nama.

Drugi sam put umalo nastradao pri istraživanju jame Novokračine pokraj Rupe iznad Rijeke. Na ulaznom dijelu te jame strmi je sipar kojim smo se brzo spustili do suhoga riječnog korita. Istraživanje je bilo složeno jer je trebalo svladati nekoliko vertikala i podzemno jezero. Kad smo obavili posao i vratili se do ulaznog dijela, utvrdili smo da vani bijesni nevrijeme. Zaključili smo da se po takvom pljusku ne isplati izlaziti van i da je bolje pričekati u špilji da kiša posustane. Tako smo, čekajući vrijeme za izlazak, malo prilegli i zadrijemali, no u jednom trenutku špiljom se prolomila strašna tutnjava i pred nama se iznenada stvorio metar-dva visok val kame¬nja, granja i blatne vode. Srećom, imali smo toliko vremena da pokupimo stvari i popnemo se 3 – 4 metra uz ulazni sipar da bujica prođe ispod nas. Da smo ostali negdje dublje u špilji, strah me i pomisliti što se moglo dogoditi.

Jesi li poslije takvih zgoda razmišljao da se prestaneš baviti speleologijom? Za tobom je, eto, već više od pola stoljeća speleološkog staža i danas si najstariji aktivni hrvatski speleolog. Kako si uspio prebroditi sve krizne trenutke?

Nikad nisam razmišljao o tome da se prestanem baviti speleologijom. Danas sam, doduše, vjerojatno najstariji aktivni speleolog. Srećko Božičević je još donedavno išao u špilje, ali ne i jame, a druge starije jednostavno ne znam. Zdravlje me dobro služi. U mladosti sam se bavio gimnastikom i možda sam zahvaljujući tome stekao tjelesnu spremnost pa mi kretanje kroz špilje i jame nije neki problem. U dobi od 58 godina dosegnuo sam svoju najveću dubinu spuštanjem do Prvog bivka u Lukinoj jami na 750 metara dubine. Evo, i ove godine sam bio u jami dubokoj 40 metara. Dakako, umorim se i oznojim, ali dobro znam tehniku i idem onoliko daleko i duboko koliko mi snaga dopušta.

Cijeli svoj speleološki život proveo si u »Željezničaru« – već si 54 godine član našeg društva.

U speleološkom odsjeku sam od 1955. godine. Najprije sam 1957. i 1958. bio tajnik odsjeka, a 1958., 1962. i u razdoblju od 1974. do 1980. bio sam tehnički referent. Od 1968. sam član redakcije »Speleologa«, a od 2007. urednik. Godine 2000., kada smo obilježavali 50. obljetnicu odsjeka, bio sam i pročelnik.
Velika stvar je što društvo i speleološki odsjek imaju svoje prostorije. To nam je omogućilo da ovdje dobro organiziramo svoj speleološki rad. Sve to vrijeme naš je odsjek po opsegu istraživanja i stalnosti rada na samome vrhu hrvatske speleologije. Rano smo dosegli visoku razinu stručnosti, da možemo istraživati duboke jame i dugačke špilje, a važnu ulogu u kvaliteti rada odsjeka oduvijek je imao i časopis »Speleolog«. To je već godinama najpoznatiji i najvažniji speleološki časopis u Hrvatskoj.

Što ti je u životu pružila speleologija? Što je uopće za tebe speleologija?

To je najteže pitanje. Speleologija je moj život. To je veliko zadovoljstvo. Jako me veseli i kad drugi nešto otkriju jer je to i jedan dio mene. Veseli me, naravno, kada na bilo koji način mogu pomoći u nekoj akciji... makar noseći opremu da drugima bude lakše. Veseli me sve to. Uostalom, i svoju suprugu sam upoznao među speleolozima.. važno mi je da ona potpuno razumije i podržava moju potrebu za speleologijom.
Speleologija je za mene način života, ono što me veseli i ispunjava zadovoljstvom.